Terapeutske priče utočište su u kojem djeca mogu slobodno i sigurno kroz maštu istraživati svoje unutarnje svjetove. One pomažu djeci u prepoznavanju, razumijevanju i izražavanju svojih emocija, suočavanju sa strahovima, nošenju s raznim izazovnim situacijama i preprekama te rješavanju sukoba iz stvarnog života, daju im osjećaj sigurnosti, nade i vjere u svoje sposobnosti te pomažu u prepoznavanju vlastitih snaga, ali i slabosti.
Australska autorica Susan Perrow u ovoj edukaciji uvest će Vas u svijet terapeutskih priča – priča koje smiruju, pomažu, motiviraju, daju nadu i grade otpornost kod djece – kroz raznolike primjere, ideje i tehnike za njihovo pisanje te terapeutsku upotrebu metafora i jezika slika.
Edukacija je na engleskom jeziku (uz simultani prijevod na hrvatski) i hrvatskom jeziku.
.png)
Pristup snimci na KoHo platformi, dostupno odmah!
Snimka nema vremenskog ograničenja, dostupna je dok je ne pogledate.
120 min
Engleski (uz simultani prijevod na hrv) i hrvatski
28 €
Edukacija, materijali, audio priča i potvrda o sudjelovanju.
Odgojitelji, učitelji, nastavnici, stručni suradnici, roditelji, asistenti u nastavi i vrtiću, studenti pedagoških studija
Rehabilitatori, dječji terapeuti, psihoterapeuti, svi koji vole priču i zanima ih njezina moć
„Bio jednom mali rak koji baš nije bio omiljen. Njegovi su se prijatelji već umorili od toga što je stalno loše volje i što ih stalno štipa i ozljeđuje svojim kliještima…“ (Priča o „Čangrizavom račiću“, Bajke i priče za laku noć - Terapeutske priče za djecu autorice Susan Perrow, 2010).Zašto ne dječak ili djevojčica koji štipaju drugu djecu u vrtiću, nego baš rak koji štipa i ozljeđuje svojim kliještima? – Jer su, kako to objašnjava autorica Perrow (2010), upravo metafore te koje predstavljaju presudan sastojak za napisati terapeutsku priču koja će pomoći u vraćanju izgubljene ravnoteže ili osjećaja cjelovitosti. One su pomagači za izgradnju imaginativne poveznice kod slušatelja, „uzdižu“ ih u svijet mašte.
Kada bi priču s ovakvom tematikom pričali bez upotrebe metafora, odnosno opisujući situaciju u skupini kakva ona uistinu jest, vjerojatno bi priču brzo prekinuo nečiji povik i prozivanje imena djeteta koje štipa druge, zar ne? (prilagođeno prema Perrow, 2010)
Priča djetetu nudi slike i metafore kroz koje može istraživati vlastite osjećaje i iskustva, a da se pritom osjeća sigurno i zaštićeno. Kada slušamo priču, pred sobom nemamo izravno sebe ili svoje poteškoće, već lik s kojim se možemo poistovjetiti – i upravo ta „udaljenost“ stvara prostor u kojem dijete može ostati s teškim osjećajima dovoljno dugo da ih počne razumijevati.
U terapeutskim pričama djeca često prepoznaju vlastite brige i strahove, ali na način koji im ne prijeti. Priča im nudi:
- osjećaj da nisu sami u onome što proživljavaju,
- potvrdu da su njihovi osjećaji stvarni i važni,
- nove riječi kojima mogu izraziti ono što možda prije nisu znali imenovati.
Svaka terapeutska priča završava svjetlom – toplim završetkom koji budi nadu i otvara mogućnost drukčije budućnosti. Taj sretni kraj nije samo u priči, već i u djetetovu osjećaju olakšanja i radosti, koji ostaje kao unutarnji putokaz da je iscjeljenje moguće.
Zato što koriste jezik koji djeca najbolje razumiju – jezik slika i mašte. Priča stvara sigurnu udaljenost od problema, a istodobno omogućuje djetetu da ga prepozna i polako počne obrađivati. Ona pruža novu perspektivu, nudi put prema rješenju i uvijek završava s nadom. Upravo ta kombinacija sigurnosti, mašte i pozitivnog ishoda daje priči njezinu snagu i čini je moćnim alatom za podršku dječjem razvoju.
.webp)
Australska je autorica koja piše terapeutske priče. Njezine knjige prevedene su i u Hrvatskoj – „Bajke i priče za laku noć: terapeutske priče za djecu“ i „Iscjeljujuće priče II: 101 terapeutska priča za djecu“. Osnivačica je dječjeg centra Periwinkle u Byron Bayu u Australiji, gdje je bila i direktorica do 1996. Godine 2000. razvila je 150-satnu nastavu o pripovijedanju za Sveučilište Southern Cross i završila magistarski studij o pripovijedanju u međukulturalnim situacijama. Od 2001. do 2003., kao koordinatorica pilot programa koji je financirala australska vlada u sklopu projekta "Razvoj snažnijih obitelji", razvila je tečajeve i resurse za podršku roditeljima, specijaliziranih za terapeutsko pripovijedanje. Posljednjih 20 godina putovala je diljem svijeta kako bi održavala predavanja i seminare o pisanju terapeutskih priča za odgojno-obrazovne stručnjake, terapeute i roditelje, a sada predaje i online. Majka je trojice sinova i baka šestero unučadi.
Maja Trupčević je majka, supruga, odgojiteljica, trenerica Mentalne aritmetike i majstorica pripovjedačica. Obožava pripovijedati i nastupa na raznim manifestacijama gdje se potiče kultura javnog govorenja. Organizira smotre pripovijedanja za djecu, smišlja priče i igrokaze u kojima su djeca aktivni sudionici. Pomaže odgojiteljima, pronaći put kako da priče ukomponiraju u svoj rad, održavajući predavanja i radionice. Jedna je od osnivačica Umjetničkog programa u DV Ciciban Velika Gorica koji se uspješno provodi već treću godinu za redom, a jedna od grana umjetnosti na kojem se program bazira je pripovijedanje. Pripovijeda i kamišibai tehnikom te se trudi edukacijama otvoriti put toj tehnici u osnovnim školama kao jednu od metoda učenja. Vjeruje u cjeloživotni rast i razvoj te njegovanje i otkrivanje novih talenata kako kod djece i kod odraslih. Najdraži lik iz narodnih bajki joj je Ivan Pepelko koji je vječni tragač za odgovorima baš kao i ona.
Ovdje možete preuzeti dostupne materijale vezane uz ovu temu.
.png)
.png){kind=small}