Pedagoška dokumentacija u vrtiću nije samo administrativna obaveza, već i živi trag razvoja djeteta, skupine i same ustanove. Ona može biti alat koji nas vraća na bitno – na dijete i njegovu svakodnevnicu. No, pred odgojitelje se često postavlja pitanje: što sve dokumentirati?

Moguće teme su brojne:

- individualni rast i razvoj djeteta, primjerice razvoj govora ili motorike,

- očekivana ponašanja u zajedničkim aktivnostima i socijalnim interakcijama,

- ideje i događaji važni za odgojno-obrazovni plan (izleti, proslave, posebne aktivnosti),

- projekti kurikuluma poput istraživanja životnih ciklusa biljaka,

- obiteljski odnosi i raznolikosti koje djeca donose u skupinu,

- dokazi o postignućima i standardima učenja kroz radove djece,

- pitanja i odgovori djece, odgojitelja i roditelja o temama svakodnevice,

- refleksija odgojitelja o procesu učenja,

- načini dječjeg sudjelovanja u različitim aktivnostima,

- odnosi i kompetencije u mješovitim skupinama.

Iz ovako bogatog popisa lako je zaključiti da dokumentacija može pokrivati gotovo svaki segment vrtićkog života. Upravo zato se javlja opasnost – pokušati obuhvatiti sve, pa završiti s površnim bilješkama koje ne daju stvarnu vrijednost ni djeci, ni roditeljima, ni odgojiteljskom timu.

‍

Upravo zato Seitz (2006) i naglašava: “Kako bi ostali na pravom putu, odaberite jednu temu i istražite ju do kraja, umjesto da pokušavate činiti od svega pomalo.”

To znači da dokumentiranje dobiva smisao tek kad se poveže s fokusom. Ako odlučimo pratiti primjerice razvoj govora kod jednog djeteta, tada sve fotografije, bilješke, transkripti dječjih izjava i refleksije odgojitelja imaju zajedničku nit. Tako nastaje koherentna priča – priča koja otkriva napredak, izazove i načine na koje odgojna praksa može bolje podržati dijete.