Neuroplastičnost, ili plastičnost mozga, označava sposobnost mozga da se mijenja, prilagođava i reorganizira svoje funkcije tijekom života. Ta promjena događa se na razini samih moždanih stanica: veze koje često koristimo postaju jače, dok se one koje ne koristimo s vremenom gase. Upravo taj proces naziva se „neuroni koji zajedno rade, povezuju se“ i on je temelj učenja i pamćenja. Znanstvenici razlikuju strukturnu i funkcionalnu neuroplastičnost. Strukturna se odnosi na fizičke promjene u mozgu – primjerice, rast novih neuronskih ogranaka i stvaranje novih sinapsi. Funkcionalna označava sposobnost mozga da prilagodi način rada postojećih mreža i poveže ih na nove načine.

Na plastičnost mozga utječu brojni čimbenici: dob, kvaliteta sna, prehrana, tjelesna aktivnost, emocionalna sigurnost i raznolikost iskustava. Posebno važnu ulogu ima okolina - ona koja potiče osjetila, potiče radoznalost i pruža osjećaj sigurnosti.

U prvim godinama života mozak je izrazito osjetljiv na podražaje iz okoline. Teksture, boje, mirisi, svjetlost, ritam i pokret stvaraju bogato osjetilno iskustvo koje potiče razvoj neuronskih veza. Snaga okruženja leži u prilikama za raznoliko iskustvo. Kada prstima prelazi preko glatkog kamena, stopalima osjeća travu ili mijesi tijesto, dijete razvija spoznajne i motoričke sposobnosti.

Dijete ''uči kroz tijelo'' - kroz aktivno dodirivanje, premještanje i manipuliranje predmetima dijete gradi pojmove, razumijeva odnose i izvodi zaključke.

Uloga odraslih je da stvaraju uvjete za istraživanje, nude raznolike materijale, otvorene poticaje i vrijeme da dijete samo dođe do spoznaje. Upravo u tim svakodnevnim, senzorno bogatim situacijama rađa se djetetova znatiželja, koncentracija i unutarnja motivacija za učenje.