„Bio jednom mali rak koji baš nije bio omiljen. Njegovi su se prijatelji već umorili od toga što je stalno loše volje i što ih stalno štipa i ozljeđuje svojim kliještima…“ (Priča o „Čangrizavom račiću“, Bajke i priče za laku noć - Terapeutske priče za djecu autorice Susan Perrow, 2010).Zašto ne dječak ili djevojčica koji štipaju drugu djecu u vrtiću, nego baš rak koji štipa i ozljeđuje svojim kliještima? – Jer su, kako to objašnjava autorica Perrow (2010), upravo metafore te koje predstavljaju presudan sastojak za napisati terapeutsku priču koja će pomoći u vraćanju izgubljene ravnoteže ili osjećaja cjelovitosti. One su pomagači za izgradnju imaginativne poveznice kod slušatelja, „uzdižu“ ih u svijet mašte.

Kada bi priču s ovakvom tematikom pričali bez upotrebe metafora, odnosno opisujući situaciju u skupini kakva ona uistinu jest, vjerojatno bi priču brzo prekinuo nečiji povik i prozivanje imena djeteta koje štipa druge, zar ne? (prilagođeno prema Perrow, 2010)

Priča djetetu nudi slike i metafore kroz koje može istraživati vlastite osjećaje i iskustva, a da se pritom osjeća sigurno i zaštićeno. Kada slušamo priču, pred sobom nemamo izravno sebe ili svoje poteškoće, već lik s kojim se možemo poistovjetiti – i upravo ta „udaljenost“ stvara prostor u kojem dijete može ostati s teškim osjećajima dovoljno dugo da ih počne razumijevati.

U terapeutskim pričama djeca često prepoznaju vlastite brige i strahove, ali na način koji im ne prijeti. Priča im nudi:

- osjećaj da nisu sami u onome što proživljavaju,

- potvrdu da su njihovi osjećaji stvarni i važni,

- nove riječi kojima mogu izraziti ono što možda prije nisu znali imenovati.

Svaka terapeutska priča završava svjetlom – toplim završetkom koji budi nadu i otvara mogućnost drukčije budućnosti. Taj sretni kraj nije samo u priči, već i u djetetovu osjećaju olakšanja i radosti, koji ostaje kao unutarnji putokaz da je iscjeljenje moguće.