Pripovijedanje je jedna od temeljnih pedagoških i komunikacijskih vještina jer istodobno aktivira pažnju, emocije, maštu i razumijevanje. Iako se često doživljava kao spontana i intuitivna aktivnost, učinkovito pripovijedanje oslanja se na niz konkretnih tehnika koje povećavaju uključenost publike i olakšavaju pamćenje sadržaja. Tri posebno važna principa odnose se na način ulaska u priču, opisivanje emocija i korištenje dijaloga.

Prvi princip odnosi se na početak priče. Umjesto dugog uvoda i opsežnog konteksta, publiku je potrebno uvesti izravno u radnju. Pažnja slušatelja najosjetljivija je na početku, a upravo tada se odlučuje hoće li priča biti doživljena kao zanimljiva ili udaljena. Uvođenje lika u konkretnu aktivnost - kretanje, govor, potragu, iznenadni događaj - stvara osjećaj dinamike i neposrednosti. Takav početak omogućuje slušatelju da se mentalno ''premjesti'' u situaciju i postane sudionik događaja, a ne samo promatrač. Radnja koja započinje pokretom ili događajem prirodno budi znatiželju i stvara očekivanje nastavka.

Drugi princip odnosi se na opisivanje emocija. U svakodnevnom govoru emocije se često imenuju jednostavnim riječima poput sretan, tužan ili iznenađen. U pripovijedanju takvo imenovanje ima ograničen učinak jer publika ostaje na razini informacije, a ne doživljaja. Znatno snažniji učinak postiže se opisivanjem načina na koji se emocija očituje kroz tijelo, izraz lica, glas ili ponašanje. Kada se opisuju fizičke reakcije - promjena držanja, pogled, pokreti ruku, način govora - slušatelj dobiva konkretne slike koje može zamisliti. Takav pristup potiče empatiju i omogućuje dublje razumijevanje unutarnjih stanja likova. Emocija prestaje biti apstraktan pojam i postaje iskustvo koje se može osjetiti i prepoznati.

Treći princip odnosi se na korištenje dijaloga. Dijalog je jedan od najučinkovitijih načina povećanja uključenosti publike jer uvodi glasove, ritam i međuljudske odnose u narativ. Prenošenje izgovorenih riječi omogućuje slušateljima da se izravnije povežu s likovima i njihovim odnosima. Dijalog unosi dinamiku, razbija jednoličnost pripovijedanja i pojačava emocionalni učinak događaja. Osim toga, dijalog omogućuje preciznije prenošenje poruka, vrijednosti i odnosa među likovima jer publika ''čuje'' kako likovi međusobno komuniciraju.