U poznatoj epizodi iz Malog princa Antoinea de Saint-Exupéryja Mali princ susreće lisicu i poziva je na igru. Lisica odbija: ne može se igrati s njim jer još nije pripitomljena. Pripitomiti, objašnjava ona, znači stvoriti veze. Dok se to ne dogodi, oni su jedno drugome tek jedan od mnogih dječaka i jedna od mnogih lisica.
Lisica zatim princa uči kako se veza gradi. Treba biti strpljiv, sjesti najprije malo dalje i svakoga dana sjesti malo bliže, bez mnogo riječi jer su riječi izvor nesporazuma. Treba dolaziti uvijek u isti sat, kako bi se lisica mogla veseliti unaprijed. Na rastanku mu otkriva da je ono bitno očima nevidljivo i da nešto postaje važno upravo zbog vremena koje smo mu posvetili.
Odnos odgojno-obrazovnog stručnjaka i roditelja nastaje na sličan način. Ne gradi se jednim pozivom na roditeljski sastanak, nego postupno, strpljivo i dosljedno, uz poštovanje ritma i potreba druge strane. Svaki je roditelj pritom druga lisica: nekome treba više vremena, nekome drukčiji pristup, a nekome drukčiji sat.
Suradnja s roditeljima u ustanovama ranoga i predškolskog odgoja i obrazovanja odnos je između obitelji i vrtića usmjeren na zajednički cilj – dobrobit djeteta. Kao i rad s djecom, i taj odnos zahtijeva personalizaciju, individualizaciju i sustavno praćenje potreba onih kojima je namijenjen.
Stručnjaci se u praksi često suočavaju sa slabim ili izostalim odazivom roditelja na ponuđene sadržaje, bilo na razini skupine ili vrtića. Takav izostanak lako se doživi osobno: kao uvreda, nepoštivanje ili dokaz da roditelji nisu zainteresirani raditi na svojoj roditeljskoj ulozi. Stručnija perspektiva polazi od drukčijeg pitanja: odgovara li ponuđeni oblik suradnje stvarnim potrebama i mogućnostima roditelja?
Izostanak roditelja rijetko je znak nezainteresiranosti za dijete. Najčešće je posljedica okolnosti u kojima suvremena obitelj živi i procjene koju roditelj donosi o vrijednosti ponuđenog sadržaja.
Vremenska opterećenost. Roditelji danas usklađuju zahtjeve posla, kućanstva i brige o djeci. Uglavnom je riječ o malim, nuklearnim obiteljima. Većina roditelja, osobito u gradovima, nema pomoć proširene obitelji – baka, djedova ili drugih srodnika koji bi preuzeli dio obveza. Nekim je roditeljima zato zaista teško odvojiti vrijeme, osobito u terminima koji se poklapaju s radnim vremenom.
Procjena dobrobiti. Da bi roditelj odvojio vrijeme, mora u ponuđenoj suradnji prepoznati korist za sebe i svoje dijete. Istraživanja o očekivanjima roditelja od predškolskih ustanova pokazuju da roditelji vrtić procjenjuju prema tome koliko odgovara njihovim konkretnim potrebama (Yoleri, 2021). Ako roditelj u ponuđenom obliku ne vidi smisao, neće se odazvati – bez obzira na to koliko je sadržaj stručno kvalitetan.
Jednosmjerna komunikacija. Tradicionalni model uključivanja roditelja podrazumijeva da vrtić određuje sadržaj i uvjete suradnje, a roditelj se odaziva na poziv. Suvremeni koncept angažmana obitelji temelji se na dvosmjernom, ravnopravnom odnosu u kojem obitelj sudjeluje u planiranju i odlučivanju (Mapp i Kuttner, 2013; Ishimaru, 2017). Slab odaziv često je signal da je suradnja zamišljena jednosmjerno.
Roditelji se razlikuju po interesima, sklonostima, raspoloživom vremenu i načinu na koji najradije komuniciraju. Nisu svi jednako zainteresirani za sve oblike suradnje, i to nije manjkavost, nego prirodna raznolikost.
Neki roditelji ne vole grupne oblike, poput roditeljskih sastanaka, ali rado doprinose donošenjem materijala ili pomoći u organizaciji izleta. Drugi više vole individualne informacije i intimnije oblike razgovora. Treći žele podijeliti vještinu, hobi ili zanimanje s djecom u skupini. Roditelji su, uz to, stručnjaci za vlastito dijete: poznaju njegove navike, interese i obiteljski kontekst, pa su vrijedan resurs, a ne samo primatelji informacija.
Zadatak je odgojno-obrazovnog stručnjaka kao profesionalca prepoznati potrebe i afinitete roditelja u skupini te pronaći put do svakoga od njih.
Individualizacija suradnje prilagodba je oblika, sadržaja i načina komunikacije pojedinom roditelju ili obitelji. Personalizacija ide korak dalje: roditelj sudjeluje u oblikovanju suradnje, bira ono što mu odgovara i predlaže vlastite doprinose.
Oba načela odgojiteljima su dobro poznata iz rada s djecom. Kao što se ne očekuje da sva djeca jednako reagiraju na istu aktivnost, ne treba očekivati ni da se svi roditelji jednako odazovu na isti oblik suradnje. Slab odaziv tada postaje informacija za planiranje, a ne razlog za razočaranje.
Takav pristup mijenja i ulogu odgojno-obrazovnog stručnjaka. On ne nudi samo gotov program suradnje, nego stvara izbor, prati odaziv i prilagođava ponudu. Na taj se način gradi relacijska moć – odnos koji ne proizlazi iz hijerarhije, nego iz uzajamnog poštovanja, prisutnosti i otvorenosti (Ishimaru, 2017).
Širok raspon oblika suradnje preduvjet je individualizacije: što je ponuda raznovrsnija, to je veća vjerojatnost da će svaki roditelj pronaći oblik koji mu odgovara.
Neformalni oblici često imaju veći učinak nego što im se pripisuje. Poziv ili poruka samo radi pohvale djeteta roditelja iznenadi i stvara emocionalnu povezanost. Roditelji, uz to, cijene kada se djetetove snage ističu prije teškoća (Sheehey i Sheehey, 2007).
Najjednostavniji alat za individualizaciju suradnje jest upitnik o interesima roditelja, koji se roditeljima daje na početku pedagoške godine. Njegova je svrha saznati kako roditelji žele surađivati, a ne samo informirati ih o planu vrtića.
Upitnik može obuhvatiti sljedeća pitanja:
Pitanja se prilagođavaju potrebama skupine, a upitnik se može provesti i kao internetski obrazac. Odgovori služe kao polazište za plan suradnje, a praćenje odaziva tijekom godine pokazuje koje oblike treba zadržati, a koje mijenjati.
Suradnja s roditeljima nije tehnička procedura, nego odnos koji se gradi namjerno i dosljedno. Slab odaziv roditelja najčešće ne govori o njihovu nedostatku interesa, nego o raskoraku između ponuđenog oblika i njihovih potreba, mogućnosti i sklonosti.
Kada odgojno-obrazovni stručnjak na suradnju primijeni ista načela koja primjenjuje u radu s djecom – upoznavanje, individualizaciju i praćenje – raste i odaziv i kvaliteta odnosa. Najviše od toga dobiva dijete, jer odrasli oko njega, u obitelji i u vrtiću, djeluju u istom smjeru.
